Molitva Sv. Mihovilu


Mihovil

Sveti Mihovile Arkanđele, brani nas u boju protiv pakosti, u zasjedama đavolskim budi nam zaklon. Ponizno molimo neka mu zapovjedi Svemogući Bog:
Ti vojvodo vojske nebeske Sotonu i druge zle duhove koji svijetom obilaze na propast duša, božanskom krepošću u pakao strovali. Amen! (Papa Lav XIII.)

Izdvojeno

 

 

1. siječnja - Nova Godina

6. siječnja - Bogojavljenje ili Vodokršće ili Sveta tri kralja

15. siječnja - Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske i Dan mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja

Naši pokojnici

SJEĆANJE NA VRO MASLENICA 93 PDF Ispis E-mail

Foto: ezadar

PREKO 600 ŽRTAVA! VRO MASLENICA: Teška borba, ali slatka pobjeda Hrvata

Autor: Snježana VučkovićSubota, 22. siječnja 2022. u 06:45
 
Operacija Maslenica ’93. smatra se jednom od najuspješnijih vojnih akcija Hrvatske vojske. Pravi naziv pod kojim je ova akcija osmišljena je operacija “Gusar”, no Maslenica ’93. je prepoznatljiv naziv pod kojim je imenom ova bitka i zaživjela u javnosti. Maslenica ’93. strateški je započela početkom siječnja, no ratna djelovanja i realizacija krenula je na današnji dan u ranim jutarnjim satima, 22. siječnja 1993. godine. Operaciju su u tajnosti planirali i izveli generali Janko Bobetko, Ante Gotovina, Ante Roso, Mirko Norac i Mladen Markač. U izvedbi operacije Maslenica bile su angažirane sve grane oružanih snaga, a sudjelovale su postrojbe tadašnjeg Zbornog područja Split (4. gardijska brigada “Pauci”, taktičke grupe 112. i 113., 126. brigada, 7. domobranska pukovnija, 40. inženjerijska bojna, 72. bojna VP), specijalne postrojbe MUP-a, dijelovi 9., 3., 2., i 1. gardijske brigade, dijelovi postrojbi GSHV-a, te Središnjica elektroničkog djelovanja Split, kopnene, diverzantske i pomorske snage HRM-a i eskadrila helikoptera HRZ-a.

Ciljevi akcije Maslenica

Foto: Wikipedija

Cilj akcije bio je povezati sjever s jugom Hrvatske pravcem Zadar – Maslenica – Karlobag i odbaciti srpske snage iz Rovanjske, Novskog ždrila, Maslenice i od magistrale Posedarje – Zadar. Akcija je bila ključna za obranu i daljnja vojna djelovanja Hrvatske vojske.

Neposredno prije početka same akcije neprijatelj se na svim položajima u Sjevernoj Dalmaciji jača, utvrđuje, dovozi streljivo pogonsko gorivo, te provodi djelomičnu mobilizaciju. Bitno pojačava ljudstvo na svim pravcima, te na taj način jasno daje do znanja da se ne odriče ideje o stvaranju Velike Srbije na liniji Virovitica – Karlovac – Karlobag.

Cijela operacija pripremljena je u potpunoj tajnosti, a u tu svrhu su neposredno prije napada iskopčani svi telefoni na zadarskom području. Stoga je napad vojno – redarstvenih snaga zatekao i potpuno iznenadio neprijatelja. Započeo je snažnom topničkom pripremom u 7.05 sati i trajao je 10-tak minuta. Tijekom slijedeća tri dana (23., 24., i 25. siječnja) trajali su daljnji napadi u kojima je oslobođen Novigrad, Kašić, Maslenica, Smoković i Reljići, a na Velebitu OS RH su izbile na crtu Sveti Rok – Mali Alan – Tulove grede – Bobija (planina). 25. siječnja postrojbe HV-a u popodnevnim satima ovladavaju i selom Škabrnja i jakim neprijateljskim uporištem Ražavljeva glava, koje neprijatelj slijedeća dva dana intenzivno napada jakom topničko-raketnom vatrom, pa su naše snage uz pretrpljene gubitke bile primorane na uzmak organizirajući obranu na crti Ambar – dio Škabrnje – Ivkovići. 

Teške borbe i veliki gubici

Glavni ciljevi operacije ostvareni napadima postignuti su već nakon 72 sata, ali zbog pritiska međunarodne zajednice i prijetnji sankcijama zaustavljeno je napredovanje OS RH nadomak Obrovca i Benkovca. To su srpske snage iskoristile da se priberu, dovuku pojačanja i izvrše protunapad, koji je odbijen uvođenjem svježih snaga od kojih je jedan dio helikopterskim desantom prebačen iz Slavonije i uveden izravno u borbu. Snažnije borbe za dostignute crte i stabilizaciju bojišnice potrajale su još 2-3 dana.

Akcijom Maslenica hrvatska vojska oslobodila je 202,39 kilometara kvadratnih, a još njih 79,2 km oslobođeno je u operaciji Peruča koja se zbila potpuno neplanirano odmah iza opisane akcije HV-a. Ova ratna operacija odnijela je preko 600 života s obje strane. Poginulo je 127 pripadnika HV-a, dok Maslenicu nije preživjelo oko 490 neprijateljskih vojnika.

Izvor: https://www.dnevno.hr/domovina/preko-600-zrtava-vro-maslenica-teska-borba-ali-slatka-pobjeda-hrvata-1895458/#

 

 
Srce Zvonka Bušića i dalje kuca za – Hrvatsku! PDF Ispis E-mail

Ima ljudi ili bolje rečeno hrvatskih domoljuba, koje nažalost ne možete naći na popisu hrvatskih branitelja. A za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu borili su se još u vrijeme komunizma i zajedno sa svojim obiteljima bili proganjani na sve moguće načine, pa su uz ostalo bili i prisiljeni napustiti svoju Domovinu ili ležati po zatvorima Titove Jugoslavije.

Jedan od tih i takvih bio je i hrvatska legenda – Zvonko Bušić- Taik (Gorica, BiH, 23. siječnja 1946.- Rovanjska, 1. rujna 2013.), koji se nikako nije mogao pomiriti s činjenicom da Hrvatska nije slobodna, da je u sklopu Jugoslavije.

I on je, kao i mnogi drugi, koji su morali napustiti svoje domove i krenuti u svijet, već tada znao da nikada ne će biti slobodne Hrvatske bez rata, odnosno borbe.

Zvonko je u Beču upoznao svoju buduću suprugu Julienne Bušić Schultz. Ona se također vrlo brzo uključila u rad hrvatske političke emigracije i na nagovor Zvonka, na Dan Republike (tadašnji praznik SFRJ)  19. 11. 1970. s prijateljicom je s nebodera na zagrebačkom Trgu Republike (današnji Trg bana Jelačića) bacala letke antijugoslavenskog sadržaja.

Nakon toga više se nikada, baš kao i njezin suprug, nije pomirila s Hrvatskom u kojoj su vladali Tito i Partija, i u kojoj se optuživalo, zatvaralo pa i ubijalo ako nisi bio na njihovoj političkoj liniji.

Skupina hrvatskih političkih domoljuba (Zvonko i Julienne Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić) 10. rujna 1976.  otela je putnički zrakoplov Boeing 727 TWA 355 na letu od New Yorka do Chicaga sa 76 putnika, s namjerom da iz njega bace letke nad Londonom i Parizom, u kojima su objašnjavali hrvatski slučaj u tadašnjoj Jugoslaviji. Zbog te otmice i pogibije jednog policajca, što se nije dogodilo, kako mnogi pišu  u newyorškoj podzemnoj željeznici, nego izvan grada na mjestu za detoniranje, kad su svi tada radili protiv propisa (za što Zvonko nije bio kriv). Bušić je  u Americi  osuđen na doživotni zatvor, a pomilovan je u srpnju 2008., nakon čega se, nakon 31 godine i 13 dana,   (24.7. 2008., u pratnji američkih agenata), vratio u Hrvatsku, u nadi da su njegovi snovi ostvareni. Nu, Zvonko je iznimno brzo shvatio da imamo Hrvatsku, ali da to ipak još nije ta Hrvatska za koju se čitav život borio. Ali, bez obzira na sve, malo je tko očekivao da ćemo relativno brzo od njegova povratka, gotovo u svim medijima pročitati i ovo: Danas (1. rujna 2013.) u obiteljskoj kući, samoubojstvo je počinio – Zvonko Bušić- Taik ( r. 23. siječnja 1946. u Gorici, BiH). Iza sebe je ostavio suprugu, koja ga je godinama vjerno čekala i s njim prolazila boli i muke, neutješnu bližu i daljnju rodbinu, brojne prijatelje…

 Mnogi u to  nisu mogli vjerovati, tim prije što je samo dan prije toga (u Udbini) bio s onima koje je volio i koji su ga voljeli. Nešto je očito krenulo po zlu. Navodno se nije mogao pomiriti s hrvatskim kameleonima, koji su jedan dan na svečanosti dolazili sa hrvatskom značkom na reveru, a odmah potom, drugi dan, na drugu, s Titovom slikom (Milan Bandić i sl., op.p.)..

 Nakon dolaska u Hrvatsku angažirao se i na političkoj sceni. I tu se nažalost  brzo razočarao. Prvo u Ružu Tomašić, zatim u HSP i još neku minornu političku stranku.

Angažirao sam se politički jer sam želio suzbiti apatiju koja je zahvatila Hrvate, a eto, nakon svega, apatija je, čini se, zahvatila i mene. Stoga se povlačim iz politike, jer ne želim ni na koji način doprinijeti daljnjem usitnjavanju domoljubnih političkih snaga u Hrvatskoj – govorio je još 2011. te dodao da je sve više svjestan da pojedine političke elite naš narod i državu vode u propast.

Nakon prerane smrti posthumno smo mu, na moj poticaj, dodijeli i braniteljsko priznanje – Veliku zlatnu plaketu – Da se ne zaboravi (2015.). Tada su u prepunim  Domom zagrebačke Specijalne policije iz Domovinskoga rata, pored mene o njegovoj žrtvi i životu govorili i Tihomir Dujmović, Ljerka Pavić, Dunja Vatovac…Priznanje je primila njegova supruga, koja je uz ostalo rekla:

Hvala svima od srca… ovo priznanje je dragocjeno ne samo meni osobno i Zvonkovoj obitelji, nego svima koji su ga poštovali, cijenili i voljeli. Priznanje je potvrda, kako me ljudi uvjeravaju, da Zvonko nikada ne će biti zaboravljen, da će biti vječan uzor drugima, u svojoj ljubavi za Hrvatsku, svom domoljublju, svojoj spremnosti dati, sve što je imao dati, pa i vlastiti život, ako treba, u ime vječnih, časnih ideala. Znao je reći, da mi smrtnici možemo postati besmrtni na samo dva načina, kako je veliki Platon pisao u svojoj Simpoziji: kroz rađanja djece ili rađanja ideje koja će nas nadživjeti. Zvonko i ja nismo imali mogućnost dobiti djecu, jer smo u tim godinama bili u zatvoru – a američki su zatvori drugačiji nego recimo u Haagu…nikada nismo smjeli biti sami u 32 godine. Ali ideje se rađaju bilo gdje, i on ih je imao na pretek. Ideje koje će ga sigurno nadživjeti, tzv.”Homerova djeca”! A jedan primjer sam jučer našla u njegovim bilješkama, pa ga želim s vama podijeliti. Citiram: “Čovjek se rodi, formira i odraste u sudbinski određenom obiteljskom, plemenskom i narodnom ambijentu, koji on cijeloga života duboko u sebi osjeća, a ono što čovjek osjeća utječe na ono što čini. Bezbrojne činjenice pokazuju da je čovjek svoj život spreman žrtvovati za svoja vlastita uvjerenja i principe, ili u obrani osobne časti, ali onaj čovjek koji se svjesno žrtvuje za svoj narod i vjeru pokazuje ne samo da ćuti bilo svoga naroda, nego da je i doista vjeran samome sebi, jer domoljublje i Bogoljublje je sposobnost biti vjeran samome sebi”. Ne treba dalje tražiti razloge zašto je otišao. Ostao je vjeran samome sebi – do kraja” – istaknula je tada vidno potresena supruga Zvonka Bušića – Taika, koji je pokopan  u Aleji zaslužnih građana na zagrebačkom groblju Mirogoju.

Posljednje izgovorene riječi prije spuštanja Bušićevih posmrtnih ostataka u grobnicu  bile su njegova prijatelja fra Joze Grbeše, pročitane iz pjesme koje je fra Grbeš uputio sudionicima pogreba.

Za jednog od posjeta tebi Zvonko u američkom zatvoru, rekao sam sebi, preko puta mene sjedi čovjek koji je čisti ideal. Tvoj ideal bila je Hrvatska, za koju si živio i samo o njoj mislio- zapisao je fra Grbeš, čije je pismo čitao jedan od Bušićevih prijatelja.

Na lijes je prvo bačena zemlja sa groba Zvonkovih roditelja u rodnoj mu Hercegovini, u Gorici…

A na njegovu spomeniku, na vječnom počivalištu, i danas se može pročitati ovo:

„Za one koji su pali u borbi za domovinu nikada ne reci da su mrtvi. Oni su heroji i oni će za nas uvijek biti živi. U budućnosti, kada vi budete uživali blagodati i ljepote Hrvatske domovine i slobode, malo tko će se sjetiti koliko znoja, suza i krvi je proliveno za tu vašu slobodu… Zato…, zastani, sjeti se i izmoli kratku molitvu za one vrle domoljube koji su patili i ginuli da bi Hrvatska živjela. Moja osobna sudbina bijaše takva da sam ostvarivanje mojih snova o slobodi morao doživjeti na robiji. Zbogom prijatelji,…čuvajte našu domovinu Hrvatsku.“ (23.1.1946.-1.9.2013. Zvonko Bušić Taik).

Kad je nema tome dugo predsjednik RH Zoran Milanović s ponosom odlikovao nekolicinu zaslužnih domoljuba iz 1971. mogao se, a nije, sjetiti i ljudi poput Zvonka Bušića, čije veliko srce i na posljednjem počivalištu kuca za jedinu i vječnu – Hrvatsku!

Mladen Pavković

Izvor: https://kamenjar.com/srce-zvonka-busica-i-dalje-kuca-za-hrvatsku/

 

 

 
Dr. sc. Vidović o srpskom svojatanju hrvatske književnosti: ‘Neka zakonski zaštite srpsku bajku’ PDF Ispis E-mail

domagoj vidović

 

Foto: Ivica Puljan; Dr. sc. Domagoj Vidović, 9. Neretvanski zbornik

 

Dr. sc. Domagoj Vidović s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje reagirao je na srpsko svojatanje hrvatske književnosti.

 

 

Hrvatska renesansa, crnogorsko tiskarstvo i srpska bajka

Najnoviji Zakon o kulturnome nasljeđu Republike Srbije, kojim se tko zna koji put svojata hrvatska dubrovačka književnost, može iznenaditi samo one koji su prespavali posljednjih 150 godina. Koliko je dubrovačka književnost srpska, najzornije svjedoči Vuk Stefanović Karadžić u predgovoru Srpskome rječniku: „Već ima blizu iljada godina kako Srblji imaju svoja slova i pismo, a do danas još ni u kakvoj knjizi nemaju svoga pravog jezika.“ Ako, dakle, otac srpske pismenosti 1818. kaže da Srbi nemaju knjiga napisanih svojim jezikom, logično je postaviti pitanje kako je moguće da su Marin Držić (1508. – 1567.) i Ivan Gundulić (1589. – 1638.) srpski pisci kad su se živjeli dva do tri stoljeća prije objave prvih knjiga na srpskome jeziku.
Element iznenađenja u novome manevru srbijanskih vlasti čini pokušaj da se zakonski odredi kojoj književnosti neki autor pripada. Pritom se velikodušno Hrvatima poklanja polovica onoga što im se nastoji oteti. Neviđen je to čin kulturne agresije, ali i pokazatelj totalitarnoga uma tamošnjih političara jer je svojevrsno političko određivanje književne pripadnosti te čak propisivanje načina pisanja i dopuštenih tema bilo moguće samo u SSSR-u i ostalim komunističkim državama, a vrlo kratko i u Jugoslaviji. U bivšoj je državi ipak bilo dovoljno pameti da se tadašnja književna elita (i ne samo hrvatska) na čelu s Petrom Šegedinom i Miroslavom Krležom pobuni odmah nakon Drugoga svjetskog rata protiv socrealističke paradigme, a tijekom hrvatskoga proljeća i protiv velikosrpskih jezičnih i kulturnih posezanja.
Koliko je, primjerice, Držić „srpski“ pisac najzornije govori činjenica da je prva njegova komedija u Srbiji prvi put postavljena 1946., i to u Hrvatskome narodnom kazalištu u Subotici, a kako će pisci spomenutoga zakona Držića kao katolika, književnika koji je pisao
na trima jezicima (hrvatskom, talijanskom i latinskom) uklopiti u „srpski svet“, ne znam. Ako mi pronađete srpskoga latinista, svakako mi javite.
Na koncu treba napomenuti kako ovo nije opomena samo Hrvatima, nego i drugim srpskim susjedima poput Crnogoraca čije se nasljeđe također ovih dana otima, pa crnogorski Oktoih neumorno prvom srpskom tiskanom knjigom proglašavaju čak i neki vodeći političar u Crnoj Gori. Budući da su humanizam, renesansa i barok nepoznanica u srpskoj kulturi, piscima Zakona o kulturnom nasljeđu preporučujem da zakonski zaštite srpsku bajku kao jedinstvenu pojavu ne samo u južnoslavenskoj, nego i svjetskoj književnosti.

Domagoj Vidović, Rodu o jeziku, siječanj 2022., br. 2

 

Srpska crkva, grčki vjernici

Nigdje se kao na Otoku ne ćutjeh zaštićenijim oda svakoga zla, no nigdje ne bijah ni svjesniji da sam prah bio i da ću se u prah povratiti. Čovjek se na Otoku, po vlastitu izboru, može srdit boriti sa starozavjetnim Jahvom ili biti pomiren s vlastitom sudbinom dok ga mori suša i tuče bura uzdajući se u Njegovu providnost. Kojoj god skupini pripadao, čovjek s Otoka upire oči u nebo mnogo češće nego onaj s Kopna. Žegu ga snažnije i Božja ljubav i božanski gnjev. U času kad bi nam Bog uzeo sol Zemlje, uzduh bi proparala velika tuga, a škure bi se i vrata rijetko otvarali. Pitanja se ne bi postavljala jer se znalo da na njih odgovora ne postoje i jer se slutilo da je bilo tko od nas mogao biti na mjestu onoga kojeg više nema ili na mjestu onih čije se tuge nikad više neće ugasiti. Skrili bismo se svatko u svoju kuću ili vartal i plakali, plakali u tišini dok naša bol ne mine i dok ne smognemo tek toliko snage da se ne slomimo pred onima potrebitim utješnih riječi i molitava. Poslao bi Bog tad na Luku koju zraku Sunca ili svijetlu kaplju iz Cedrona kao znak raspoznavanja po kojemu će nas negdje na onome svijetu dočekati ne samo pravda, nego i svi oni za koje se molimo Njemu da im se otre svaka suza s očiju. Bi li On odškrinuo blago škure da uputi utjehu ožalošćenima čije bi suze upiti moglo samo žedno more, ne znam jer ni mene više ne tješi misao kako su pozvani u rajske dvore da se odmore, no niti sam s Njim nebo razapeo, niti sam postavljao temelje Zemlje, niti sam more zatvorio vratima kad je kao iz utrobe izlazilo, niti sam zapovijedao jutru, niti sam zbog tame govor svoj uobličio. Ostaje mi tek nada kako Onaj koji je usadio mudrost u nutrinu pogled obraća na nas koji ostajemo te da ruke na svoja usta i na svoje oči stavim.
Godina je u svijetu jezikoslovlja počela živahno, napisima o anglizmima i jezičnome čistunstvu. Anglizmi su vječno nadahnuće poštenomu kroatistu, ali se ipak tu i tamo iznenadim nemaštovitosti argumenata kojima se engleskim riječima nastoji dati ravnopravan položaj u našemu standardu. Jedan kroatist tako tvrdi da frend nije posve isto što i prijatelj (iako, moram priznati, ni uz najbolju volju ne nahodim neko posebno značenje anglizma frend), a poučava nas i kako se sejvati ne može uvijek zamijeniti sa spremiti (naravno da ne može, pa čak vam i na mrežnim izvorima nude još i zamjene sačuvati i pohraniti). Ni za jedan ni za drugi anglizam ne nalazim razloga da ih se u biranome stilu ne zamijeni (u razgovornome je ionako sve dopušteno). Kad je riječ o jezičnome čistunstvu, ponovno je uskrsnula riječ zrakomlat za koju se zna da je nastala iz šale (zna joj se i tvorac, Zorislav Šojat), pa je postala simbolom navodne (da ne rečem ognjištarske) zatucanosti jezičnih čistunaca iako s jezičnim čistunstvom nema veze. Uostalom, ako se načelno protutržišno usmjereni jezični opisivači zalažu za načelo ponude i potražnje kad je riječ o tuđicama (sve može), onda ne vidim zašto se na jezikoslovnome tržištu ne mogu naći hrvatske zamjene, pa kom obojci, kom opanci. Na razmjere me povijesnih krivotvorina naših istočnih susjeda podsjetilo, pak, nedavno čitanje članka u kojemu se, zboreći o ekumenizmu, ponovno spominjao navodni pravoslavni samostan svete Venerande na Hvaru, o kojemu se i danas katkad govori kao o dokazu nazočnosti srpstva na Hvaru od srednjega vijeka iako je riječ o bogoslužnome prostoru za grčke mornare u mletačkoj službi koji je naknadno dobio i „latinski“ oltar. U izvješću Augustina Valiera iz 1579. uza crkvu se ne spominje nikakav samostan. Spominju se tek grčki pravoslavni svećenik i presvođena zgrada za koju se drži da je nekoć bila crkva (dakako katolička) svete Katarine. Dakle, iako postoji podatak da je taj prostor izgrađen 1561., da nikakva samostana ondje nije bilo i da sa Srpskom pravoslavnom Crkvom Sveta Veneranda nema veze (izrijekom se spominje grčki svećenik Bazilije), po ustaljenom se obrascu gradnja spomenute crkve pomiče u XV. stoljeće bez ijednoga jedinog dokaza te se traži povrat toga prostora Srpskoj pravoslavnoj Crkvi kojoj nikad nije pripadao.

Ako ćemo ekumenizam graditi na takvim primjerima, bojim se da ćemo samo produbiti sukobe.
Za kraj vijesti iz rodnoga grada. U jednoj od brdskih šetnja nenadano nam se pridružio pas nepoznata vlasnika. Kako je dolazio iz smjera Zažablja, u kojemu su oko Božića već u zraku tri promila, blago je lelujao po cesti i izazivao zastoje. U šetnji smo naišli na mojega vršnjaka i uglednoga hrvatskog političara koji je sa svojim psom trčao put Dubravice. „Našemu“ se psu političarev nije svidio, pa ga je ugledni vlasnik jedva spasio od protivničkoga naleta trčeći ukrug kao da igra linđo dok mu zaludu pokušavah objasniti da mi sa psećim napadom nemamo ništa jer pas nije naš. Petsto metara dalje, na ulazu u rodni grad, iz kola je izletio pravi vlasnik. „Đe ste ga našli?“, upita. „Nismo mi njega, nego on nas.“
„Glavno da je tu, tražin ga već tri dana.“ „Nego, nešto bi van preporučio“, vlasniku ću. „Držite ga podalje od političara jer kad ih vidi, otme se nadzoru!“ Je li mi poslušao, vidjet ćemo po crnoj kronici.

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo

 

Sretan ti 600. rođendan, rodni grade

Kolumbo, gdje si bio 17. siječnja 1422.?
Točno sedamdeset godina prije otkrića Amerike u nizu se pritužaba na postupanje carinika našla i jedna kojom je Metković stupio na povijesnu pozornicu. Dana 17. siječnja 1422. ser Mato Getaldić (ser Matheo de Gethaldo) potužio se dubrovačkomu knezu Vlahi Sorgu
(Blasio de Sorgho) na Petra Primića i Stanihnu Sladinovića (contra Petrum de Primo et Stanichnam Sladinovich). U prijevodu se Sladinovićevo ime nedovoljno precizno navodilo kao Stanko, no sasvim je razvidno da je pravi imenski lik Stanihna (usp. i osobno ime Palihna od kojega su nastala prezimena Palihnić i, gubljenjem glasa h, Palinić), a prezime Primić nastalo je od talijanskoga imena Primo koje se u Dubrovniku naknadno prevelo u Prvoslav.
Je li ser Matu najviše zaboljela zapljena barke, oduzimanje 101 vjedra vina (bome mu je posada bila žedna) ili triju vreća zobi (valjda je deset praznih vreća i jedan grubi pokrivač prežalio)? Je li mu zasmetalo to što su carinici govorili o Mati i Vlahi, a Dubrovčani vlasi
čupaju kad se ne reče Matu i Vlahu? Je li pritužba (ubilježena u tadašnju knjigu žalbi 30. siječnja 1422.) urodila plodom? Pitanja su ostala bez odgovora, a mi nekako u cijelome slučaju više vjerujemo našima nego Vraguželima. Iz pritužbe se također vidi da su Dubrovčani imali sera prije nego Englezi sira. Nije zgorega ni pripomenuti kako je tuženik Getaldić nositelj istoga prezimena kao i optičar Marin (Ghetaldus), a knez Sorgo predak je glazbenika Luke Sorkočevića. Ako vam je ipak miris kuhinje draži od klasike, prisjetite se stonskih delicija iz restorana Sorgo. Nas, pak, najviše raduju dva retka u kojima stoji flummaria Narenti subtus Metchovich (na rijeci Neretvi pred Metkovićem). Spomenuti je dokument prvi, koliko mi je poznato, 1937. uočio srpski povjesničar Mihailo Dinić i uputio na njega u članku Trg Drijeva i okolina u srednjem vijeku, na njega je 1957., pozvavši se na Dinića, u knjizi Naselja srednjovjekovne Bosne iznova upozorio medijevalist Marko Vego te zatim fra Ante Josip Soldo 1970. u članku Iz prošlosti grada i župe Metkovića u metkovskome časopisu Iskra. Cjelokupan je dokument i njegov prijevod na latinski 1982. objavio povjesničar Ivan Jurić, tako da uz 600. rođendan našega grada slavimo 85. obljetnicu pronalaska i 40. obljetnicu prijevoda toga za Metković prevažnog dokumenta.
Dok Metkovića nije bilo ni na karti...
Metković je u kasnome srednjovjekovlju bio sasvim neznatno naselje smješteno između Drive (iz dokumenata je razvidno da se u Gabeli u kasnome srednjovjekovlju govorilo ikavicom, pa stoga rabim lik Driva, a ne Drijeva) i Brštanika. Srednjovjekovni su Gabeljani, među ostalim, nosili prezimena Glavinić, Ilić, Maslović, Milošević, Novaković (njihovi su nasljednici Maslaći), Obradović, Popović i Sladenović (možda su povezani s današnjim Krstičevićima i Oršulićima, koji su nosili prezime Sladojević, a vidimo da se i carinik iz gore navedenoga dokumenta prezivao Sladinović), koja nose i današnji stanovnici širega neretvanskog područja. Valja napomenuti i kako su Gabelu nastanjivali i Jamometići (Imaju li veze s Jamometićima, potpisnicima Pactae Conventae 1102., ne možemo pouzdano ustvrditi, ali s vlastelom iz Šćenice u Bobanima u istočnoj Hercegovini zacijelo imaju) i Hrvatinići (Pa kad nam kažu da Neretvani nisu Hrvati!). 

Vrlo su zanimljivi ujedno podatci o prvim neretvanskim gastarbajterima u Italiji.

Naime, u vrelima se spominje dvoje Slivanjaca (1310. i 1324.), četvero Drivljana (Gabeljana; 1325. i 1350.) i čak 12 Zažabaca (1310., 1311., 1324. i 1330.) koji su dobili poslove slugu na Apeninskome poluotoku. Ime znamo tek jednoj od sluškinja (Bogdana iz Slivna), a od mjesta na koja su upućeni zabilježeno je tek da su se 1325. Zažapci zaposlili u Firenci. Iz podataka je ujedno razvidno da se ime Slivno rabilo barem od 1310., dakle punih 48 godina prije dosad najstarijega spomena toga imena (pod imenom se Hum Slivno spominje od 1282., pa i Slivanjci ove godine slave 740. rođendan), te da je Zažablje bilo najveći izvor neretvanske radne snage u Italiji.
U Drivi je cvala trgovina robljem u kojoj su uz domaće snage, među ostalim, sudjelovali Katalonci, Sicilijanci, Maljorčani, Jakinjani i drugi, a za oko mi je zapelo ime Žedna koje je nosila jedna robinja kupljena u Lepenici u središnjoj Bosni. U otklanjanju trgovine robljem posebno su se istaknuli drivski sudci Bogić Sladinović (ponovno Sladinovići!) i Ratko Dobrivojević. Oni su 1396. pronašli rupu u zakonu kako bi spasili deset robinja koje su prevozili Firentinci. Da je bilo i drukčijih Neretvana, pokazuje pritužba Radovca Pribilovića iz 1409. da su mu Uglješa Carinković, Stipan Miladinović i Maroje Skvaričić u Desnama oteli rodicu i prodali je u roblje. Nakon pada Neretvanske krajine pod Osmanlije trgovački putovi nisu utihnuli. Nakon što su se utvrdili (imamo vijest iz 1505. da se na Ušće dovozila opeka i crijep, pa je možda to dalo poticaj za nastanak toponima Crepina), nastavila se vrlo unosna trgovina solju. Nije nebitno spomenuti kako se među trgovcima solju u Gabeli 1564. spominje i jedan Gabrić!
Medaci iz Neretve u Istru, Milani iz Stoca u Metković
Sve vam ovo govorim jer iz vrela o samome Metkoviću sve do konca XVII. stoljeća ne znamo gotovo ništa. Metković je spomenut tek na jednome zemljovidu Giacoma Gastaldija iz 1570. Možemo tek pretpostaviti da su tijekom osmanlijske okupacije Metkovci kao i ostali Neretvani bježali prema dubrovačkome području, otocima i ostatku Mletačke Dalmacije te Italiji, a prema nekim novim spoznajama čini se da su Neretvani bježali i u Istru.

Naime, u središnju su Istru Mlečani tijekom XVI. i XVII. naseljavali stanovnike iz dijelova Dalmacije i Hercegovine pod osmanlijskom okupacijom te su među njima, čini se, bili naši Medaci (naselje Medaki nalazi se u općini sveti Lovreč, pa naš dragi Nikica Medak Medo već žica svojega poslovođu Tonija Repara da ga poslom prebaci u Istru) i hercegovački Prkačini (postoji istoimeno naselje u općini Žminj). Da Metković sve do početka XIX. stoljeća nije bio važnije naselje, zorno pokazuje činjenica da je 1787. na zemljovidu upisan kao Mirković (Mircovich). Obitelj Metković, po kojoj je grad dobio ime, u Neretvanskoj se krajini održala do početka XVIII. stoljeća kad se spominju kao vlasnici zemljišta u Gabeli.
Tako polako dođosmo do 1684. godine kad je u Metkoviću živjelo oko 180 Turaka (uglavnom vojnika i pokoji poturica) i 50 katoličkih obitelji. Njihova su prezimena bila Banić, Grubješić, Marinić, Sironjić i Vuković. Od njih se poslije u metkovskim maticama ne spominje ni jedna osim Grubješića, a Sava Grubješić 1786. mijenja prezime u Milan u čast svojoj majci (osobno su ime Sava nadijevali Hrvati u Popovu sve do polovice XX. stoljeća).
Kako je potomak Grubješića po ženskoj liniji i naš gradonačelnik (a Milani su se u Metković doselili iz Stoca), ima se čime pohvaliti.
Večeras je naša feštaaaa!
Sad već dolazimo do početka XVII. stoljeća i priče o suvremenim metkovskim prezimenima o kojima ste mogli čitati u Metkovskome vjesniku pod uredničkom palicom Ivice Puljana i knjizi Metkovski prezimenski mozaik u izdanju GKS-a te od 2015. na vašemu i mojemu najdražem portalu likemetkovic.hr uz budno oko isprva Jadranka Matića, a za njim Krešimira Jurića. Da ima materijala i za nove priče, nema sumnje (tako sam od naših Scipionija doznao da su u rodu s Marulićima, a pregledajući austrijski katastar pronašao sam podatak da se predio oko bivše Razvitkove upravne zgrade zvao Dominiković, pa Julio već gleda kako će naplatiti najamninu od suda). Tko zna, možda se jednom stvore i okolnosti za tiskanje drugoga, proširenog izdanja. Dotad vam, dragi sugrađani, čestitam 600. rođendan našega grada, grada športa i kulture, ali ponajprije grada mladosti kojoj treba pružiti prigodu da u njemu ostane jer grad čine ljudi, a kad njih nema, i grad umire. Čestitam ujedno rođendan gradu iz kojega sam uvijek fizički odlazio tek da se vratim, a iz kojega u mislima nikad ne odlazim jer čim mi pod ruke dođe bilo koja nova knjiga, odmah gledam spominje li se on u njoj, grada za koji me vežu obitelj, prijatelji, uspomene na drage ljude kojih više nema i ljupka mjesta. Ljubav je to, srećom, uzvraćena, a kad je tako, onda se i čovjek ćuti ispunjenim!

Domagoj Vidović, likemetkovic.hr

 

 

 

 
HUMANITARNA AKCIJA PDF Ispis E-mail

Dragi članovi Zajednice Hrvata istočne Hercegovine približava se ovogodišnja svetkovina Uskrsa.

Uz Božju pomoć, Uskrs ćemo slaviti 17. travnja 2022. godine.

Zajednice Hrvata istočne Hercegovine pokreće akciju za prikupljanje novčanih sredstava kako bi smo pomogli bar jednoj obitelji stradaloj u potresu na Banovini, kako bi i ta obitelj dostojanstveno proslavila ovogodišnji Uskrs.

 

Svoje priloge možete uplatiti:

1. putem internet bankarstva

2. uplatom na žiroračun Zajednice, u bilo kojoj poslovnici banke, pošte ili FINE

na

IBAN: HR1723400091110093143

sa naznakom Humanitarna pomoć za obitelj na Banovini

 

Predsjednik Branko Mustapić

 
Zajednica Hrvata istočne Hercegovine

a. Masarykova 22, Zagreb

w. http://zhih.hr/

m. zhih.zagreb@gmail.com

m. +385 98 358 768

 

 
SJEĆANJE NA NAŠE POKOJNIKE PDF Ispis E-mail

Pero Jurković

Pero Jurković (Brštanica4. lipnja 1936.[1] – Zagreb18. siječnja 2011.), professor emeritus na Katedri za financije zagrebačkoga Ekonomskog fakulteta i negdašnji guverner Hrvatske narodne banke.

Studirao je u Sarajevu (1960.), Skoplju[1] i Zagrebu – gdje je i doktorirao 1976. godine.[2] Radio je kao glavni računovođa u tvornici Neretva u Čapljini (1956. – 57.), kao službenik društvenoga planiranja i (1960. – 61.) i načelnik za gospodarstvo i poljoprivredu Čapljinske općine (1961. – 63.). U Mostaru je djelovao kao direktor Zavoda za ekonomiku (1963. – 67.), viši znanstveni suradnik pri istomu institutu te docent i izvanredni profesor na Fakultetu vanjske trgovine i ekonomskim fakultetima u Zagrebu i Mostaru (1967. – 80.). Jurković je od 1980. redoviti profesor javnih i poslovnih financija Ekonomskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Godine 1992. postaje guvernerom Hrvatske narodne banke, koju je dužnost obavljao do 1996. Imenovan je i glavnim savjetnikom Predsjednika Republike Hrvatske za gospodarstvo (1997. – 2000.). Osnivač je Hrvatskoga instituta za bankarstvo i osiguranje u Zagrebu, te njegov prvi ravnatelj (1997. – 2000.), a bio je i članom Savjeta HNB-a do 15. srpnja 2000. Jurković je bio i članom Ravnateljstva Leksikografskog zavoda »Miroslav Krleža« (do 1999.) te članom Vijeća za strateške odluke, kao savjetodavnoga tijela Predsjednika Republike,

Bio je članom Međunarodnoga instituta za financije u Saarbrückenu, Međunarodne udruge ekonomista. Bio je gostujućim profesorom na sveučilištima u Rotterdamu, Londonu, Lexingtonu i Fla. Dobitnikom je više priznanja, uključujući nagrade »B. Adžija«, »Mijo Mirković«.

Jurković je bio guvernerom HNB u vrijeme Stabilizacijskog programa te uvođenja kune.

Autor je preko 300 znanstvenih i stručnih radova, od kojih oko 20 objavljenih u inozemstvu te knjiga iz područja javnih i poslovnih financija te društvenih djelatnosti i stanovanja.

Bio je nositeljem više državnih odlikovanja, Velereda kralja Dmitra Zvonimira s lentom i DanicomReda Ante StarčevićaReda Danice hrvatske s likom Blaža Lorkovića i Reda hrvatskoga pletera.

Izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Pero_Jurkovi%C4%87

 

 
DUBROVNIK POPIS STANOVNIŠTVA 2021. PDF Ispis E-mail

Dubrovački povijesni demograf Marinko Marić: Ovo su tek preliminarni podaci, pogubniji tek slijede. Gubimo mlade u fertilnoj dobi, a gomilamo stanove za afitavanje

Povijesni demograf doc.dr.sc. Marinko Marić zabrinut je prvim podacima popisa stanovništva

Iako su objavljeni tek najosnovniji podaci iz popisa stanovništva 2021., u Hrvatskoj već zvone svi alarmi. Manje nas je od 4 milijuna, iseljavamo, smanjuje se broj kućanstava...

Zabrinjavajuće trendove u Hrvatskoj, s osvrtom na Dubrovnik i ostatak Dubrovačko-neretvanske županije, komentirao nam je povijesni demograf, doc.dr. sc. Marinko Marić, nastavnik na Sveučilištu u Dubrovniku. Dubrovački znanstvenik dijeli pesimizam kolega:

image

- Svaki nam je popis sve gori, a ovo međupopisno razdoblje je najlošije dosad. Ima nas oko 10 posto manje nego 2011., što zvoni na uzbunu. A jučer smo zapravo doznali tek preliminarne podatke Državnog zavoda za statistiku, kroz tri glavne stavke, broj stanovnika, kućanstava i stambenih jedinica. Bojim se da će podaci čija se objava tek očekuje, primjerice spolna i dobna struktura stanovništva, biti još pogubniji. Stara smo nacija, a bit ćemo sve stariji zato što se aktualne migracije odnose na mlade u fertilnoj dobi koji bi trebali biti nositelji demografske obnove. Od novog vala iseljenika od 250 do 280 tisuća su ljudi u dobi od 25 do 40 godina. Rijetko će odseliti neki šezdesetogodišnjak ili sedamdesetogodišnjak – kaže dr. Marinko Marić i nastavlja:

- Iako su nedavno naši političari najavljivali da je u Dubrovniku porastao broj stanovnika, brojke su neumoljive. Jest da smo u povoljnijoj situaciji od ostatka Hrvatske, no svejedno smo izgubili oko 950 sugrađana i to je loše. Još gore je što demografske mjere na koje se mnogi vole pozivati ne mogu zaživjeti preko noći ni u mandatu jednog gradonačelnika, župana ili premijera. Sve kad bismo i danas krenuli s primjenom cijelog paketa mjera, prvi konkretni rezultati pokazali bi se tek za 20 godina – tvrdi naš sugovornik kojega pitamo i o stavki po kojoj Dubrovnik odudara od drugih dijelova Lijepe naše, a to je porast broja nekretnina:

- Da, najbolji smo po količini stanova, ali to ne znači demografski napredak, već tek ukazuje na malo bolji standard od prosjeka, platežnu moć i usmjerenost turizmu. Mnogi na našem području imaju dva, tri i više stanova, posebno otkako je privatno iznajmljivanje doživjelo uzlet. Stanovi se kupuju i preuređuju u apartmane za afitavanje, a ne za stanovanje, što potvrđuje i pad broja kućanstava – komentirao je dr. Marić podatak iz popisa stanovništva RH prema kojemu je Dubrovačko-neretvanska županija rekorder po broju stanova. Od Prevlake do Neretve ima ih čak 8113 ili 12,54 više nego za popisa prije deset godina.

Broj kućanstava smanjen je u Dubrovačko neretvanskoj županiji za 866 (s ranijih 41.636, na 40.770, odnosno 2,08 posto).

U Dubrovniku je popisan 41.671, stanovnik ili njih 944 manje nego prije 10 godina. Zabilježeno je 15.160 kućanstava, te 22.469 stambenih jedinica.

Izvor:https://dubrovacki.slobodnadalmacija.hr/dubrovnik/zupanija/dubrovnik/dubrovacki-povijesni-demograf-marinko-maric-ovo-su-tek-preliminarni-podaci-pogubniji-tek-slijede-gubimo-mlade-u-fertilnoj-dobi-a-gomilamo-stanove-za-afitavanje-1159431

 

 
Kratki upiti – kratki odgovori PDF Ispis E-mail

* Biskupe Ratko, nedavno je izišla knjiga: Kriste, budi im život Ti! Odakle naslov?
– Naslov je obilježio svaku osmrtnicu svakoga preminula dijecezanskog svećenika u našim biskupijama od 2001. do 2021. kao molitven zaziv za njihove duše.

* Da im spomen očuvamo – prikaz svih biskupa i svećenika u posljednjih 400 godina izišao je u povodu Jubilarne 2000. godine. Koji je povod sada?

– Ovo je kraćeno izdanje te jubilarne monografije, a počinje od 1881., obuhvaća posljednjih 140 godina Obnovljene biskupske hijerarhije, s dopunama svega što je o pokojnim svećenicima objavljeno od 2001. do danas.

Koliko je biskupa i svećenika u ovoj knjizi prikazano?

– Svi preminuli nakon 1881., tj. od Papina pisma Ex hac augusta kojim je obnovljena biskupska hijerarhija u BiH, odnosno u hercegovačkim biskupijama, a to je 5 biskupa i 96 prezbitera.

* Zna li se koliko je u ovih 140 godina redovite hijerarhije zaređeno biskupijskih svećenika u Hercegovini?

– Dvjesta sedam. Od toga su osmorica zaređena i za biskupe.

* Ima pokojnih koji su bili napustili svećeničku službu?

– Da. Trojica su napustila prezbitersku službu, ali su oni po sakramentu sv. Reda prezbiteri. I njih uključujemo i Bogu preporučujemo.

Koliko ih je preminulo od 2001. godine?

– Trećina od svih pokojnih u ovih 140 godina. Od rujna 2020. do listopada 2021. devetorica.

Što se o svakom svećeniku u knjizi prikazuje?

– Rođenje, roditelji, školovanje, ređenje, službovanje, preminuće, pokop: mjesto, vrijeme, djelo – pastoralno, graditeljsko, pisano. Osobna fotografija. Neki svećenici iz početnih vremena nemaju slike.

Koliko je živih biskupijskih svećenika danas, u Hercegovini i u inozemstvu?

– Devedeset i dva: od toga šestorica biskupa, među kojima četvorica nadbiskupa.

Iz kojega plemena ima najviše pokojnih svećenika?

– Iz roda Majićeva, čak 6 iz naših biskupija. A dvojica su živa. Majića svega 13 svećenika u Hercegovini i u drugim zajednicama. Iz obitelji msgr. Andrije Majića, koji je ređen 1915., ima 17 duhovnih zvanja! Bogu hvala.

Na kraju je donesena „Opisna bibliografija“ (str. 205-217). Što je to?

– Kratak prikaz članaka, studija, knjiga objavljenih u posljednjih 20 godina s obzirom na Obnovu biskupske hijerarhije u BiH od 1881. O tome postoji bogata literatura. Što problemi žešći, to i članci češći.

Papino pismo Ex hac augusta cathedra – S ove uzvišene stolice proizvelo je obilne i zrele plodove?

– Bogu hvala. Ocijenjeno je umjesnim donijeti to Pismo u izvodima na stranicama knjige gdje ima prostora za to. Tekst je preuzet iz službena (2006.) izdanja naše BK BiH. I druge naše be-ha biskupije imaju svoje Popise svih pokojnih svećenika. Tebi, Antone, hvala na izrađenu popisu 350 imena u knjizi (str. 219-228).

Reče li ono Preradović: „Rod bo samo koji mrtve štuje – Na prošlosti budućnost si snuje“?

– Vrijedno je imati na radnom stolu ovakav svećenički necrologium: da se za pokojne molimo; a ako se proglase blaženima, onda se njima molimo da nas zagovaraju kod Boga. I da nas ovakav Popis podsjeća i na naš iznenadan odlazak s ovoga svijeta.

Razgovarao: A.Š.

Izvor.https://www.cnak.ba/kultura/kratki-upiti-kratki-odgovori/

 
<< Početak < « 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 » > Kraj >>

ZHIH

 

Zajednica Hrvata istočne Hercegovine osnovana je 1991. Okuplja sve ljude dobre volje koji su povezani s istočnom Hercegovinom. Temeljni cilj Zajednice je istraživanje i čuvanje kulturne i spomeničke baštine te običaja ovoga kraja.

Članarina


Podatke za uplatu

pronađite ovdje 

 

Popis uplaćenih članarina

pronađite ovdje 

 

Hvala Vam što redovito

plaćate svoju članarinu!

 

 Pristupnica u članstvo

Sponzori

 

 IBAN račun Zajednice:

HR1723400091110093143

 

1. Vrutak d.o.o. 

2. Branko Mustapić

3. Pero Raguž

4. Liama usluge d.o.o.

5. Krešo Perić

 

 Dragi sponzori i donatori,

Bog vas blagoslovio!

Kontakt

 

Predsjednik Zajednice

Branko Mustapić

 098/358-768

 

Dopredsjednik

Vicko Šutalo 

Duhovnik
don Tihomir Šutalo

Tajnik

Josip Šijaković

 

Članovi Upravnog odbora:

1. Ivica Goluža
098/319-087

2. Josip Šijaković

3. Petar Papac

4. Vicko Šutalo

 

Članovi Nadzornog odbora:

1. Ivan Šutalo

 2. Neđeljka Batinović

3. Dražen Raguž

 

Mail: zhih@net.hr